Žrtve fašizma - nikad zaboravljeni igrači Vojvodine

Vaša sećanja na utakmice, bivše igrače, legende...
Odgovori
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Žrtve fašizma - nikad zaboravljeni igrači Vojvodine

Post od Владика »

Нема веће жртве од те да неко положи свој живот за друге. У овом топику присетићемо се фудбалера Војводине који су положили животе за слободу отаџбине!

Пера Симин (играо у Војводини усезони 1940/41), рођени брат Милана Симина, који је такође играо у "Војводини" убијен је међу првим жртвама рата. Његов брат Милан жељно је чекао прилику да га освети. Са својом групом партизана пошао је 25. јула 1941. године у ченејски атар с намером да пале жито, руше железничке пруге, секу телефонске стубове... Откривени су и у неравноправној борби погинуо је Милан Симин, ухваћеног Немета на лицу места су ликвидирали фашисти а Живко Радовановић је 2. августа исте године обешен.
Милан Стоја(играо у Војводини од 1938-40 године) и Живко Брзак(играо у Војводини од 1939-41 године), такође играчи "Војводине", ухапшени су, осуђени на велике временске казне и послати на присилан рад на источни фронт. Успели су да побегну код Руса али су изнемогли од глади и болести умрли у логору Моршанск 1943. године. Душан Шућов (играо у Војводини од 1930-38 године) из Надаља, био је командант Штаба партизанских и диверзантских група у Новом Саду. Ухапшен је 1941. године, осуђен на смрт и 25. новембра 1941. године обешен у Новом Саду. Радован Божин (играо у Војводини од 1926-36 године)је 1942. године стрељан с мајком у Новом Саду.
Ако се овим жртвама рата додају и имена Бошка Петровића, који је погинуо у Шпанији и Светозара Цвете Џанића (носио дрес Војводине од 1934-36), кога су стрељале усташе у Загребу, види се да је цео један тим бивших играча "Војводине" дао своје животе у борби против фашизма.
Poslednja izmena od Владика u Pet Avg 18, 2006 1:48 am, izmenjeno 2 puta ukupno.
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Post od Владика »

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
Korisnikov avatar
nboya
Administrator
Postovi: 1208
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 5:45 pm
Lokacija: Sabac

Post od nboya »

Postajem dosadan sa ovim ali jos jednom
SVAKA CAST PODBARA!
UPRAVA NAPOLJE!!!
vojvodina jedna jedina
Postovi: 1260
Pridružio se: Pet Jan 01, 2010 11:56 pm

Re: Zrtve fasizma - nikad zaboravljeni igraci Vojvodine

Post od vojvodina jedna jedina »

Boško Petrović - Jugoslovenski AS Španskog rata

Boško Petrović – Jugoslovenski AS Španskog rata
(07.04.1911.-12.07.1937.)

Pored Ruskih pilota, mnogi dobrovoljci iz drugih zemalja su leteli za Republikansku avijaciju tokom Španskog građanskog rata.Neki su služili za novac a neki za svoja uverenja. Među njima je bio i Boško Petrović koji je postao AS u kratkim ali nasilnih nekoliko sledećih meseci tokom kojih je uništio Sedam! Nacionalnih aviona.
Budući AS, oško Petrović je rođen 7. aprila 1911 u malom selu pored Bele Palanke, Sribija. Malo toga se zna o njegovom detinstvu osim toga da je odmah posle završetka osnovne škole, otišao na Beogradski Univerzitet gde je studirao pravo. Dok je boravio u Beogradu igrao je profesionalno fudbal i čak je igrao za Državnu Reprezentaciju. Verovatno dok je bio u Srbiji se priključio komunističkom pokretu.
Nakon diplomoranja na univerzitetu, nije se zaposlio kao advokat već se prijavio u Vazduhoplovnu Školu koja se nalazila U novom Sadu, koju je završio diplomirajućo aprila 1936. Tokom obuke upozano se sa par tipova lovaca:Gourdou et Lesseure GL. 22 C-1, Avia BH-33 i Hawker Fury . Nije poznato dali je ikada služio u Jugoslovenskoj avijaciji.
Tokom Španskog civilnog rata, simpatizeri republikanaca koji su se pojavili na Balkanu, i pored ne odobravanja njihovih vlada, hiljade mladij ljudi je otišlo u Španiju. Na Božić 1936, Boško Petrović (sa pasošom pod imenom Fernandes Garsia) is a njegovim prijateljom, Sretan Dudik, stigli su u Španiju. Odmah su se prijavili u letačku školu u Albacete gde su završili kurs za 26 dana.
Jugoslovenski piloti su stavljeni da lete na Breguet XIX lakom bombarderu. Ovi prevaziđeni bombarderi, sa slabim defanzivnim naoružanjem i pritom su jako spori, bili su veoma dobre mete za lovce nacionalista. Sovjetski dobrovoljci koji su koristili ove bombardere su razvili jedinu moguću taktiku koja im je dala ikakve šanse da prežive. Oni su prilazili metama leteći nisko iznad planina, iznenada se pojavljujući iznad meta, ispuštajući bombe, i brzo bežući pre nego što neprijatelj može da otvori vatru na njih. I pored toga mnoge posade koje su letele na Breguet su poginule u akcijama. Tokom jednom od tih misija 14.februara 1937, dok je avionom pilotirao Boško Petrović sa Dudikom kao strelcom, bili su pogođeni od neprijateljske vatre. Sretan je poginuo, dok Boško i pored toga što je ranjen sleteo sa svojim avionom bezbedno.
Nakon kratkog boravka u bolnici Boško je stavljen da leti na brzim SB-2 Katushka bombarderima. Ipak s obzirom da je hteo da osveti smrt svoga prijatelja tražio je da ga premeste u lovačku eskadrilu. Nakon nekoliko letova sa SB-2, Komadant Rebulikanske avijacije, Sisneros, lično je prebacio Petrovića u El Carmoli letačku školul gde se obučavao da leti na I-15 Chato lovcu, obuku su držali Sovjetski instruktori.
Krajem maja 1937 pridružio je lovačkoj eskadrili koje su sačinjavali Španski, Ruski, američki i Austrujski piloti. To je bila 1\26 escuadrilla sa I-15 pod komandom Sovejta Soviet Ivan Yeryomenko. Ostali piloti u eskadrili koji se spominju u knjigama su bili Rusi Leonid Rybkin, Michail Yakushin, Sergey Shelyganov, Ivan Karpov, Mikhail Petrov, Anatoly Serov, Victor Kuznetsov i Vladimir Sorokin, Španci Jose Redondo i Luis Sardino, Amerikanac Albert Baumler i Austrijanac Walter Korrows i Tom Dobiash. Eskadrila je bila stacionirana u Teruel i Compasoto od Maja do Jula 1937.
Nažalost, Boško Petrović nije bio u mogućnosti da učestvuje u vazdušnim bitkama jer je Centralna komanda koristila I15-ice isključivo za napadačke akcije. Ipak, njegov talenat je oktriven kada je oborio He-51 1 Jula.
Tokom ovog perioda eskadrila je aktivno učestvovala i operaciji Brunete ali je malo videla borbi jer je Republikanska komanda planirala da ofanzivu završi sa trupama na zemlji od Franka u regionu Madrida. Određena su dva pravca napredovanja: Glavni iz regiona Valdemorilio u pravcu Brunete (selo sa populacijom od oko hiljadu ljudi) i dalje južno u pravcu Alacorna; Drugi, pomoćni napad – iz regiona malo severno od Madrida, blizu okupirane tačke Villaverde u pravcu Alacorna, gde bi prsten trebao da se zatvori.
Da bi problem bio ispunjen moguće je bilo sjediniti 18 brigada(prikazano u 8 divvizija, sve ukupno oko 35 hiljada ljudi). Napredovanje je bilo podržano sa 164 artiljerisjka oruđa,130 tenkova i oklopljenih vozila is a svim bobeno spremnim avionima republike Španije (bez severnog dela fronta)-136 aviona. Iz Sovjetskih arhiva struktira Republikanske avijacije je bila:

Aerodrom, tip aviona, broj

• Barrajos I-15 13
• Alcala de Henares I-16 18
• Torrejon de Ardos I-16 20
• Talamanca R-Z 20
• Comporeal R-Z 10
• Villamor R-Z 20
• Quintanar de la Orden R-Z 13
• Tembleke SB-2 10
• Madridehos SB-2 12

Avioni nacionalista u regionu dolaska bilu su zastupljene u sledećim brojevima.
Do početka Jula : Italijani – 2 grupe Fiat CR.32 (6 eskadrila), grupa Romeo Ro.37, Nacionaliasti - grupa Heinkela He 45, eskadrila Aero 101, 6 grupa Ju 52, Nemačko – izviđački avioni iz A / 88. ukupno 200 aviona. Sa početkom napada republikanaca, u pomoć naionalistima cela avijacija uključujući i tri nemačke lovačke eskadrile su pridotade praktično: 1. i 3. - na He 51, 2. - na Bf 109, sve tri eskadrile iz K. / 88 ona Ju 52 i experimentalna jedinica-eskadrila VB/88 na He 111, su se transformisale u 4. K / 88. Republikanska komanda je pribeležila kvantitativnu superiornost aviona kod nacionalista.
Ovo je bio težak period za 1\26. Piloti su pravili po 4 do 5 borbnih misija dnevno i neprijatelj ih je brojčano nadjačao u skoro svakoj misiji. Tokom ovog preioda boško je oborio još tri aviona (Fiat CR.32) u nedelji.
U svitanje 6. Jula 1937 Yereomenkova escuadrilla je letelo iznad Severne železničke stanice u Madridu kada su primetili grupu He-51 koja leti ka njima. Neočekivano He-51 su bili napadnuti od strane deset I-16 iz 1\21 escuadrilla kojoj je komandovao Minaev. tri He-51 su bila oborena iznad Kraljičinog mosta. Minavev eskadrila se pridružila Yeryomenko�s eskadrili leteći iznad Boadilla protiv grupe Do-17 bombardera. Boško Petrović zajedno sa Yeryomenkom, Kuznetsovim, Rybkinkovim napali su i oborili jedan Do-17. Pilot se spasao iskočivši padobranom i zarobljen je od strane republikanaca. Tokom ispitivanja, rekao je da je savetnik Himmler-a. U tom dvoboju Kuznetsov i Rybkin su srušili još jedan Do-17.
Togdana dogodile su se još neke borbr. Već u sumrak 19 squadron (10 ŤFiatsť) iz grupe Ť Asso di Bastoni ť napao je Yeryomenkovu eskadrilu, vraćajući se sa izviđačke misije (12 I - 15). Učesnik ove bitke Michael Yakushin je opisao tu bitku u kolekciji “Poema o kryliah"

Gubici neprijatelja u borbama, je pribeležena kao_ 5 lovaca (2 su sagorela padajući ka zemljii 3 su pala na zemlju), kod drugih, - 2 aviona su bila uništena i 3 oštećena sva obaranja su registrovana kao grupna pobeda.
Italijani su priznali da su 6-7 Jula izgubili tri ŤFiatsť i dva pilota, moguće je da se sa sigurnošću prikažu gubici: kao 1 uništen lovac od Italijana Mario Vercellio je izgubljen, još jedan pilot je iskočio iz oštećenog aviona, i ostala tri koja su oštećena prilikom prinudnog sletanja. Medju oštećenim avionima koji su spomenuti: A. Mattai i komandirgrupe A. Zotti, imali su 9 pobeda.
9 Jula Boško je oborio Bf-109B u vazdušnoj borbi iznad Avilla. Ovo mu je bila 5-ta pobeda i postao je AS. (Ima nekih neslaganja u dokumentacijama, neki izvori spominju da je 9. Jula Yeyomenkova eskadrila zajedno sa podrškom od I-16 koji je vodio Ptukhin borili su se protiv 6 Bf-109B iznad Madrida. Zajedno Bošhko i Ptukhin napali su Bf-109 i oborili su ga).
12 Jula je bio poslednji dan života od Boška Petrovića. Ujutru Rybkinov let (sa Luis Sardina akao desnim pratiocem i Boškom sa leva) je naređeno da napadnu-presretnu He-111B dalekometni-izviđački avion koji je leteo iznad Sierra de Guadarrama planina. He-111 je oboren od strane Petrovića. Dok su se tri I-15- ice vraćale nazad napadnute su od strane dva Fiata koji su se iznenada pojavili iznad aerodrome Soto. Jedan Fiat je napao Avion ofd Petrovića i oštetio ga. Ipak nakon par minuta Fiat je bio oboren od strane Sardine iznad pisteza sletanje.
Kasnije te večeri desila se još jedna bitka. Bombarderi nacionalista su bombardovali Brunete . Boadilla put gde su 13ta i 15th Internacionalne brigade bile u ofanzivi. Eskadrila I-15-ica (Yeryomenko sa Kuznetsov i Karpov kao pratiocem, Rybkin, Serov, Sorokin, Petrović i Baumler) napali su bombardere iznad brda Mosquito i Rommanillas. Šest Fiata je napala Yeryomenkov let ali je jedan Fiat oboren od strane Kuznetsova i još jedan pd strane Boška. Onda je odjedanput , Boško izgleda izgubio kontrolu nad svojim avionom i srušio se. Pilot je nestao.
Boško Petrović je imao samo 26 godina kada je poginuo. On je jedini AS u celoj istoriji Jugoslovenske avijacije. Oborio je sedam aviona nacionalist, četiri su bili Italijanski Fiati CR. 32 koji su msatrani kao odličan protivnik na Španskom nebu. Isto tako nemože se zaboraviti ni obaranje Messerschmitt Bf-109B.

http://www.paluba.info/smf/licnosti/bos ... skog-rata/" onclick="window.open(this.href);return false;

Slika
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Re: Žrtve fašizma - nikad zaboravljeni igrači Vojvodine

Post od Владика »

IИз књиге "Јубилеј шампиона"-Јунак са Брунете

Божидар Бошко Петровић, играч »Војводине« од 1931. године, а касније и државни репрезентативац Југославије, (играо против Француске у Паризу 1934. године), обучавао се у Новом Саду за пилота--ловца. По избијању рата у Шпанији искористио је гостовање београдског БСК-а (са којим је као играч »Југославије« био на турнеји у Француској) и придружио се републиканцима у борби против фашиста у Шпанији.

Врло брзо млади југословенски пилот постао је симбол интернационалних бригада. Његова фотографија поред борбеног авиона искоришћена је за штампање великог броја огромних плаката који су позивали све напредне људе света да се одупру фашизму и пруже помоћ угроженој шпанској Републици.

У борбама са фашистичким авионима Бошко Петровић је излазио као победник, а своје знање и искуство је преносио на шпанске и друге пилоте који су стигли у Шпанију да бране Републику. Од 1936.па све до јула 1937. године Петровић је учествовао у многим ваздушним борбама. У Шпанији су га познавали под именом Фернандез Гарсија.

У време најжешћих напада удружених шпанских, немачких и италијанских фашиста, 18. јула 1937. године, одиграла се велика битка на небу изнад Брунетског поља. Мада усамљен Бошко Петровић је са својим авионом храбро пошао у сусрет бројнијем и јачем непријатељу.

Већ у првом сукобу са фашистичким ловцима Петровић је изашао као победник. Битка на земљи је за тренутак прекинута јер су све очи биле упрте ка небу. Борцима обе зараћене стране је застајао дах кад је Бошко Петровић, попут камиказе, улетао међу фашистичке авионе и приморавао их да беже.

Знајући за лукавство талијанских пилота, који су симулирали да су погођени, а затим, пре него што би пали на земљу мењали би правац и бежали са бојишта, Петровић је упорно пратио један сумњиви непријатељски авион. Том приликом непријатељ је стварно био погођен и при паду је експлодирао, а несрећни Петровић је био сувише близу са својим авионом па је експлозија и њега захватила. Погинуо је а да, у ствари, није био побеђен.

Вељко Влаховић у књизи »Крв и живот за сло-боду«, овим речима описао је погибију Бошка Петровића.

.. .»Петровић се налазио неколико метара над земљом и покушао да се поново уздигне, али у снажном замаху сломише се његова победоноснакрила: апарат се срушио и покопао под својим рушевинама славног пилота шпањолске 'Глориосе', младог Србина Бошка Петровића, који се родио да довијека живи.«

Давне 1959. године, ФСЈ је поставио спомен плочу посвећену Бошку Петровићу на стадиону партизана. Питам се да ли ова плоча посвећена једном фудбалеру Војводине још увек стоји на оном стадиону? Како ли су гледали на постављање плоче играчи партизана који су за време Другог светског рата играли и служили онима против којих је наш Бошко изгубио живот?
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Re: Žrtve fašizma - nikad zaboravljeni igrači Vojvodine

Post od Владика »

Дирљива прича из пера Младена Булута-
Tamo gde se deli ovaj od onog sveta
NA TISI CRNA ĆUPRIJA
Samo na utoku Jegričke u fašističkoj raciji ledenom rekom isteklo je više od 1000 života – Most na Tisi u Žablju i dalje razdvaja zločinom nespojive obale

- Da je Bog dao, pa da si se do ramena sasušila – klela je, do kraja samotnog života, svoju ruku učiteljica Angelina Stefanović kojom je posegla da zlotvorima otvori vrata i u isti mah, od vazda bogougodnog doma Živanovih, načinila - grobnicu.
Tek jednu od onolikih drugih u dugom nizu uzduž i popreko sasvim opustele Glavne ulice - onda preimenovane u Horti Mikloš utca – kojim je, prema službenom opisu od 17. januara 1942. jednog specijalno izaslatog budipeštanskog detektiva, bestragom, ispod ledom zajažene Tise, otposlano u bespovrat bezmalo polovina tadašnjih žitelja Žablja.
MRTVE JAVKE
Svih godina potom, dok su pristizale, doturane iz nigdine, tajnovite ceduljice u njoj su, kao sićušni žižci, uzletala i gasla drhtava potajna verovanja da će joj se bezbroj puta već oplakani, ali nikad opojani, muž najedared tu stvoriti i, kao nekad, u crkvenoj porti, onako stasit, stati pred nju. Jer, pisalo je: Georgije je uspeo izneti živu glavu, te dobro je - ali mora da se krije, te preležao je upalu pluća i sad se oporavlja...a ona nikom od tolikih unesrećenih nije smela poveriti tu svoju (ne)srećnu nevericu.
Nikako nije mogla znati da je takva ista, krhka, ali utešna varka, lebdela pronošena unaokolo opustelim selom nedreći se, kraj tupog razdirućeg bola, u dušama preživelih stradalnika sve dok se, ratom razvejani na sve strane sveta, i poslednji Žabaljaci, nisu povratili u selo. I, najzad, shvatili da su pisane krvnikovom rukom koji je, znajući da nada poslednja mre u strahu i naivnosti ljudskoj, nastojao da što duže u neiskopanim i neobeleženim grobištima prikrije grozomoran zločin.
Onda je, udovički neutešna, sa domalog prsta desne premestila na levu ruku venčanu burmu shvativši da joj Svevišnji nije uslišio najveću životnu želju i usrdno se molila da i nju što pre uzme k sebi.
Još od popodneva 4. januara, po opakom zlu slutilo je obesno orgijanje narojenih honveda, žandara-perjara i oboružanih komšija Mađara i Nemaca dok su se junačili kraj lešina Nove Ćurčina i Đoke Apića, ubijenih u puškaranju na Pustajića salašu, a koje su, u otvorenim grubo sklepanim sanducima, onako okrvavljene i izmrcvarene, prislonili uz prljavo užuteli zid opštinske zgrade.
I svako ko je prošao selom morao ih je pljunuti i bar reći nešto jako ružno o pokojnicima, jer bi ga, uz preteće ćuškanje i sve žešće bubotke, sustigao obilni izliv pokuljalog ubilačkog besa.
- Da te nije žao – s neskrivenom mržnjom su se unosili svakom ponaosob u lice od nasilno privedenih pridošlica i, onako ozvereni, tražili i najmanji povod za prolivanje nove krvi.
Ponoć tek je prošla, a ona taman što je legla i malo se zgrejala pod perinama u naručju muža, kad je prenula lupa na vratima.
- Policaj, otvaraj!
OTAPANJE ISTINE
U prvi mah, sva prestrašena, pomislila je da se produžena ruka okupatorske vlasti pružila čak amo da ščepa njenog brata Jovana koji je utekao iz Vukovara kako bi u miru parohovog doma u predstojećim Božićnim blagdanima bar na čas našao utočište. Jer, kao solunca, ustaše su ga tamo neprestance gonile da sa tablom o vratu - na kojoj je pisalo:»Ja sam narodni neprijatelj» - čisti konjski i pseći izmet po ulicama i riba javne klozete.
- Ne tebe, njega – na lošem srpskom objasnio je zapovednik patrole preneraženom izbeglici, koji je već dopola obučen stajao u još neohlađenoj kujni i, da bi bio sasvim jasan, uperio prst na bunovnog domaćina.
Onako razdrljenog u pidžami, na bose noge obuvenih papuča, poterali su ga po celcu, a ona je ostala usred prostrane avlije stežući presavijeno ćebe u rukama.
- Neće trebati – neko je dvosmisleno prosiktao, pre nego je grubo odgurnuo u stranu, dok je ona obeznanjena netremice zurila u nestvarni prizor u kojem su, kao u kakvoj biblijskoj pojavi, oko obnaženog raba božijeg isparenja još toplog i životnog tela očas stvorila nekakav zlaćani obol, dok su mu nad glavom unakrst, poput četiri upaljene sveće, na mrzloj mesečini ljeskali dugi isukani bajoneti sprovodnika nataknuti na puščane cevi.
Iako je Vladimir, kao dvanaestodišnjak, uz nekoliko nepromišljenih vršnjaka, sa zida crkvene porte, danima posmatrao učestala svakodnevna smaknuća u susednom opštinskom dvorištu o pojedinostima pod kojima mu je skončao otac sa još dvojicom žabaljskih sveštenika (Katićem i Eremićem) saznao je mnogo kasnije pošto je 1952. presuđeno grupi fašistički nastrojenih meštana.
- Traženo je od njih da prekrše svetu tajnu ispovesti i odaju sve što znaju ili su čuli o banditima, ko ih krije, a ko podržava – poverio mu je, kao klupskom drugu, nekadašnji prvotimac Vojvodine Aleksandar Šaca Kanazir, ondašnji sudija okružnog suda u Novom Sadu, zbog dubokog poštovanja prema ocu Georgiju koji je, kao ugledni sokolski prednjak, na osnivačkoj skupštini u leto (takođe predratne) davne 1914, izabran iz malobrojnog reda utemeljivača za prvog sekretara FK «Vojvodina», našeg najstarijeg fudbalskog prvoligaša.
- Ubica je uhvaćen na nekom salašu kraj Subotice, a pošto je odležao u zatvoru manje od četiri godine nastanio se u Novom Sadu, nedaleko od nas na Telepu. Kad god bi izdaleka spazio oca glavom bez obzira bežao je na drugu stranu ulice – kazuje Vladimirov sin koji po dedi s ponosom nosi svetovno ime Đorđe, a kao svoj krst uporno vuče duboko usađeni osećaj nepravde .
Valjda mu je, kaže, kao olakšavajuća okolnost uračunato i to što je pobio sveštenike, pa ondašnjem društvu nije načinio naročitu štetu, a neoprostivo je što i dandanas na spomen ploči na klupskoj zgradi na stadionu, kraj imena u ratu poginulih «vojvodinaša» nedostaje ime Georgija Đorđa Živanova.
Slika
Korisnikov avatar
Владика
Administrator
Postovi: 4320
Pridružio se: Sre Jan 19, 2005 12:58 pm

Re: Žrtve fašizma - nikad zaboravljeni igrači Vojvodine

Post od Владика »

Иначе, прота Живанов је канонизован са осталим невиним жртвама рације у Жабљу. Мислим да смо један од ректих клубова у Европи чији је један од оснивача уздигнут у част новомученика.
Slika
п.с. Тема је инсипиративна за размишљање, па не могу а да не кажем колико је срамотна одлука главешина клуба да се не жале на казну због истицања тзв. фашистичких симбола од стране навијача Војводине на утакмици са Вадузом. Укаљали смо сећање на оне људе који су правили и уздигнули Војводину зарад 5000 евра. Надам се да је "менџамент" клуба толико штедљив и одговоран и по другим питањима...
Odgovori