Dr Kosta Hadži
Posted: Tue May 24, 2005 9:29 pm
Opet ja. Izgleda da ova tema i ne budi neko veliko interesovanje kod posetioca ovog foruma. Ipak , ja sam našem Voji obećao da će biti tekstova i evo moje prve kraće priče.
Za početak rešio sam da krenem od Vojvodininog početka. Ako podelimo istorijat našeg voljenog kluba na dve polovine, kao grad na gori iskočiće dve ličnosti - Vujadin Boškov i osnivač dr. Kosta Hadzi. O Kosti Hadziju znamo da je osnivač, da je bio funkcioner u kluba i u fudbalskom savezu, ali evo priče o tome ko je On, zaista, bio.
Kosta se rodio kao prvo od desetoro dece uglednog pravnika Koste Hadzija (starijeg) i Sofije Hadzi, 8. XI 1898. godine u Vršcu. Osnovnu školu je učio u rodnom Vršcu, dok je Gimnazije pohođao u Segedinu i Novom Sadu, gde je i maturirao 1916. godine. U teška i tmurna vremena pred I svetski rat, šesanestogodišnji Kosta je sa grupom svojih drugara, sa Salajke i Podbare, osnovao Fudbalski Klub Vojvodina. Pred početak rata čvrsta ruka crno-žute monarhije zaustavlja rad svih srpskih organizacija u Novom Sadu, tako da se naš voljeni klub, po prvi put, našao pred gašenjem. Rat rasipa osnivače kluba na sve strane sveta, a našeg Kostu nalazimo, u jesen 1918. godine, u Austro-Ugarskom garnizonu u Pečuju. Nakon povratka iz Pečuja, Kosta postaje poslanik Velike Narodne Skupštine u Novom Sadu koja je izglasala prisajedninjenje Vojvodine Kraljevini Srbiji. Nakon toga nalazimo ga u Srpskoj vojsci na mestu sekretara Komande posadnih trupa u Pečuju.
Sa vojskom se razdužuje 1919. godine i zatim nastavlja borbu za sticanje akademskog zvanja. Od 1919-1922. godine se nalazi na studijama prava u Parizu i Kanu. Po završetku studija vraća se u Novi Sad i prolazi životni put jednog mladog pravnika, od prakse u sudu, pa sve do pologanja advokatskog ispita 1927. godine. Kosta je bio aktivan odvokat od 1927-1961. godine (sem u periodu okupacije 1941-1944).
Da li je za našeg Kostu, u životu, postojalo nešto više sem fudbala i prava? Evo kako u kratkim crtama Kostin život opisuje vrsni istoričar advokature Milorad Boltić:
"Nacionalni revolucionar (u mladosti), sportista i sportski radnik (do kraja života), kulturni poslanik (kada su i prilike iziskivale), politički prvak (opozicioni), socijalni radnik (za vreme rata) i uglednik advokatskih organizacija (posle rata)".
Stvarno je začuđujuće da se toliko energije našlo u venama ovog čoveka. Porodica Hadzi je oduvek bila veliki prijatelj Matice Srpske, a Kosta je bio član njenog upravnog odbora od 1933-1939. godine (1939. je morao da napusti to mesto, zato što je pustao pravni zastupnik Matice). Da je imao afiniteta i prema pozorištu, dokazuje i činjenica da je bio dugogodišnji predsednik Nadzornog odbora "Društva za Srpsko Narodno Pozorište". Kosta je takođe bio i član Patronata Srpske velike gimnazije (današnja Jovina). Mislim da je potrebno da napomenem, da tada članstvo u upravnim odborima nije bio način da se ljudi bez rada bogate, već nasuprot iziskivalo je veliki rad, kao i novčane priloge iz svojih ličnih izvora.
Dr. Hadzi je bio i politički aktivan, a bio je člna Samostalne Demokratske Stranke. Da je Kosta bio zaista neustrašivog duha, vidimo kada je za vreme šestojanuarske diktature pokrenuo list "Rad" u kojem je napadao režim. List je dočekao samo pet izdanja, a Kostu kasnije nalazimo kao potpisnika "Novosadske rezolucije".
Kao što sam pomenuo, dr. Hadzi je bio generalni sekretar Jugoslovenskog Nogometnog saveza, a naročito je bio cenjen zbog njegovih diplomatskih sposobnosti na stišavanju suprotnosti između Beograda i Zagreba. On je bio najzaslužniji za prelazak centrale J.N.S. iz Zagreba u Beograd, a vojvođanski fudbal je naročito zadužio što je uspeo da osnuje podsaveze za vojvođanske klubove u Novom Sadu i Velikom Bečekereku (Zrenjanin), jer ih je time zaštitio od samovolje fudbalskih moćnika iz Beograda. Dr Hadzi je u Vojvodini bio 1924-1926. trener, tehnički direktor od 1914–1933. и predsednik od 1927-1935. godine
U sezoni 1940/41, FK Vojvodina je okupila najmoćniji tim u svojoj istoriji, ali nije došlo da ispunjenja snova navijača Vojvodine, jer je u proleće 1941. godine izbio rat. Novi Sad je osvojen, FK Vojvodini je zabranjen rad i konfiskovana joj je sva imovina (od tada se gubi trag klupskoj arhivi i većini osvojenih pehara do tog vremena), ali Kosta je imao, na ličnom planu, mnogo veće muke tada. Mađarski fašisti su doneli odluku da se svi Srbi, koji su se naselili u Vojvodini posle Prvog svetskog rata, moraju proterati. Jedno od najstrašnijih stratišta, bio je logor u Šarvaru, kroz koji su prošle hiljade srpskih duša (od najmlađe dece pa do staraca). Kosta je pokrenuo akciju za pomoć zatočenima, kao i pomoći njihovim porodicama, tako da je posle rata zvan "Šarvarski otac". Kosta je, takođe, uz pomoć svog prijatelja i mučenika vladike bačkog Irineja Ćirića, pokrenuo akciju pomoći zarobljenima, proteranima i bolesnima. Dugo će se pamtiti da je Novi Sad u to vreme primio oko 3000 dece i 800 odraslih koji su po kućama i improvizovanim bolnicama tražili svoj spas od fašista (zanimljivo je da je među njima bio veliki broj Slovenaca iz Međumurja i Prekomurja, teritorija koje su pripale Hortijevoj Mađarskoj. Da li se toga neko seća danas?).
Po oslobođenju, dr. Hadzi je bio sekretar "Anketne komisije za utvrđivanje zločina i nedela okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini". Kostin duh nije mogao uplašiti komunizam, tako da je 1945. godine u Hotelu Park organizovao skupštinu Samostalne Demokratske Stranke u Vojvodini, ali zbog različitih shvatanja samog vrha stranke nije došlo do obnavljanja njenog rada. Dr. Hadzi je ostao veran sin Pravoslavne crkve, tako da je bio od velike pomoći eparhiji Bačkoj i to u vreme najvećeg terora prema njoj. Kosta je takođe kao pravni zastupnik stao uz nesretne Vojvođanske paore, koji su zbog odluka o prinudnom otkupu propadali i gubili imovinu zbog konfiskacije. Bilo je valjda i za očekivati da će uskoro stići optužba da je pomagač "narodnih neprijatelja", tako da se našao u zatvoru. Njegov ugled u narodu je bio neukaljan, tako da ga je lično Ivan Ribar, tadašnji predsednik Prezidijuma narodne skupštine Jugoslavije, spasao komunističkog kazamata.
Svoj stručni rad, Kosta je nastavio kao branilac i član Advokatske komore. Ipak, i u njoj su se našli budni članovi Partije, koji su hteli da ga izbace zato što je išao u crkvu. Jedan njegov prijatelj ga je uzeo zaštitu sa sledećim rečima - "Da, Kosta ide u crkvu, ali Kosta uvek sedi za levom pevnicom" (što bi značilo da je levičar). Kada je ova priča stigla do Koste on je rekao - "Za desnom pevnicom čitaju se Očenaš i Simvol vere, dok za levom pevnicom ili se ćuti, otpevava ili potvrđuje, što i ja činim ovde u komori".
Kosta je nastavio svoju advokatsku karijeru do 1961. godine, mada pravo i Vojvodinu nikada nije napuštao. Umro je 6. X 1971. godine i sahranjen je u porodičnoj grobnici na Almaškom groblju u Novom Sadu.
Vječnaja pamjat!!!
Ko ima šta da doda nek slobodno napiše, a očekujem i kritike!
Za početak rešio sam da krenem od Vojvodininog početka. Ako podelimo istorijat našeg voljenog kluba na dve polovine, kao grad na gori iskočiće dve ličnosti - Vujadin Boškov i osnivač dr. Kosta Hadzi. O Kosti Hadziju znamo da je osnivač, da je bio funkcioner u kluba i u fudbalskom savezu, ali evo priče o tome ko je On, zaista, bio.
Kosta se rodio kao prvo od desetoro dece uglednog pravnika Koste Hadzija (starijeg) i Sofije Hadzi, 8. XI 1898. godine u Vršcu. Osnovnu školu je učio u rodnom Vršcu, dok je Gimnazije pohođao u Segedinu i Novom Sadu, gde je i maturirao 1916. godine. U teška i tmurna vremena pred I svetski rat, šesanestogodišnji Kosta je sa grupom svojih drugara, sa Salajke i Podbare, osnovao Fudbalski Klub Vojvodina. Pred početak rata čvrsta ruka crno-žute monarhije zaustavlja rad svih srpskih organizacija u Novom Sadu, tako da se naš voljeni klub, po prvi put, našao pred gašenjem. Rat rasipa osnivače kluba na sve strane sveta, a našeg Kostu nalazimo, u jesen 1918. godine, u Austro-Ugarskom garnizonu u Pečuju. Nakon povratka iz Pečuja, Kosta postaje poslanik Velike Narodne Skupštine u Novom Sadu koja je izglasala prisajedninjenje Vojvodine Kraljevini Srbiji. Nakon toga nalazimo ga u Srpskoj vojsci na mestu sekretara Komande posadnih trupa u Pečuju.
Sa vojskom se razdužuje 1919. godine i zatim nastavlja borbu za sticanje akademskog zvanja. Od 1919-1922. godine se nalazi na studijama prava u Parizu i Kanu. Po završetku studija vraća se u Novi Sad i prolazi životni put jednog mladog pravnika, od prakse u sudu, pa sve do pologanja advokatskog ispita 1927. godine. Kosta je bio aktivan odvokat od 1927-1961. godine (sem u periodu okupacije 1941-1944).
Da li je za našeg Kostu, u životu, postojalo nešto više sem fudbala i prava? Evo kako u kratkim crtama Kostin život opisuje vrsni istoričar advokature Milorad Boltić:
"Nacionalni revolucionar (u mladosti), sportista i sportski radnik (do kraja života), kulturni poslanik (kada su i prilike iziskivale), politički prvak (opozicioni), socijalni radnik (za vreme rata) i uglednik advokatskih organizacija (posle rata)".
Stvarno je začuđujuće da se toliko energije našlo u venama ovog čoveka. Porodica Hadzi je oduvek bila veliki prijatelj Matice Srpske, a Kosta je bio član njenog upravnog odbora od 1933-1939. godine (1939. je morao da napusti to mesto, zato što je pustao pravni zastupnik Matice). Da je imao afiniteta i prema pozorištu, dokazuje i činjenica da je bio dugogodišnji predsednik Nadzornog odbora "Društva za Srpsko Narodno Pozorište". Kosta je takođe bio i član Patronata Srpske velike gimnazije (današnja Jovina). Mislim da je potrebno da napomenem, da tada članstvo u upravnim odborima nije bio način da se ljudi bez rada bogate, već nasuprot iziskivalo je veliki rad, kao i novčane priloge iz svojih ličnih izvora.
Dr. Hadzi je bio i politički aktivan, a bio je člna Samostalne Demokratske Stranke. Da je Kosta bio zaista neustrašivog duha, vidimo kada je za vreme šestojanuarske diktature pokrenuo list "Rad" u kojem je napadao režim. List je dočekao samo pet izdanja, a Kostu kasnije nalazimo kao potpisnika "Novosadske rezolucije".
Kao što sam pomenuo, dr. Hadzi je bio generalni sekretar Jugoslovenskog Nogometnog saveza, a naročito je bio cenjen zbog njegovih diplomatskih sposobnosti na stišavanju suprotnosti između Beograda i Zagreba. On je bio najzaslužniji za prelazak centrale J.N.S. iz Zagreba u Beograd, a vojvođanski fudbal je naročito zadužio što je uspeo da osnuje podsaveze za vojvođanske klubove u Novom Sadu i Velikom Bečekereku (Zrenjanin), jer ih je time zaštitio od samovolje fudbalskih moćnika iz Beograda. Dr Hadzi je u Vojvodini bio 1924-1926. trener, tehnički direktor od 1914–1933. и predsednik od 1927-1935. godine
U sezoni 1940/41, FK Vojvodina je okupila najmoćniji tim u svojoj istoriji, ali nije došlo da ispunjenja snova navijača Vojvodine, jer je u proleće 1941. godine izbio rat. Novi Sad je osvojen, FK Vojvodini je zabranjen rad i konfiskovana joj je sva imovina (od tada se gubi trag klupskoj arhivi i većini osvojenih pehara do tog vremena), ali Kosta je imao, na ličnom planu, mnogo veće muke tada. Mađarski fašisti su doneli odluku da se svi Srbi, koji su se naselili u Vojvodini posle Prvog svetskog rata, moraju proterati. Jedno od najstrašnijih stratišta, bio je logor u Šarvaru, kroz koji su prošle hiljade srpskih duša (od najmlađe dece pa do staraca). Kosta je pokrenuo akciju za pomoć zatočenima, kao i pomoći njihovim porodicama, tako da je posle rata zvan "Šarvarski otac". Kosta je, takođe, uz pomoć svog prijatelja i mučenika vladike bačkog Irineja Ćirića, pokrenuo akciju pomoći zarobljenima, proteranima i bolesnima. Dugo će se pamtiti da je Novi Sad u to vreme primio oko 3000 dece i 800 odraslih koji su po kućama i improvizovanim bolnicama tražili svoj spas od fašista (zanimljivo je da je među njima bio veliki broj Slovenaca iz Međumurja i Prekomurja, teritorija koje su pripale Hortijevoj Mađarskoj. Da li se toga neko seća danas?).
Po oslobođenju, dr. Hadzi je bio sekretar "Anketne komisije za utvrđivanje zločina i nedela okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini". Kostin duh nije mogao uplašiti komunizam, tako da je 1945. godine u Hotelu Park organizovao skupštinu Samostalne Demokratske Stranke u Vojvodini, ali zbog različitih shvatanja samog vrha stranke nije došlo do obnavljanja njenog rada. Dr. Hadzi je ostao veran sin Pravoslavne crkve, tako da je bio od velike pomoći eparhiji Bačkoj i to u vreme najvećeg terora prema njoj. Kosta je takođe kao pravni zastupnik stao uz nesretne Vojvođanske paore, koji su zbog odluka o prinudnom otkupu propadali i gubili imovinu zbog konfiskacije. Bilo je valjda i za očekivati da će uskoro stići optužba da je pomagač "narodnih neprijatelja", tako da se našao u zatvoru. Njegov ugled u narodu je bio neukaljan, tako da ga je lično Ivan Ribar, tadašnji predsednik Prezidijuma narodne skupštine Jugoslavije, spasao komunističkog kazamata.
Svoj stručni rad, Kosta je nastavio kao branilac i član Advokatske komore. Ipak, i u njoj su se našli budni članovi Partije, koji su hteli da ga izbace zato što je išao u crkvu. Jedan njegov prijatelj ga je uzeo zaštitu sa sledećim rečima - "Da, Kosta ide u crkvu, ali Kosta uvek sedi za levom pevnicom" (što bi značilo da je levičar). Kada je ova priča stigla do Koste on je rekao - "Za desnom pevnicom čitaju se Očenaš i Simvol vere, dok za levom pevnicom ili se ćuti, otpevava ili potvrđuje, što i ja činim ovde u komori".
Kosta je nastavio svoju advokatsku karijeru do 1961. godine, mada pravo i Vojvodinu nikada nije napuštao. Umro je 6. X 1971. godine i sahranjen je u porodičnoj grobnici na Almaškom groblju u Novom Sadu.
Vječnaja pamjat!!!
Ko ima šta da doda nek slobodno napiše, a očekujem i kritike!