Vesti / Aktuelno / Vojvodina jedna jedina – Vujke jedan jedini

Vojvodina jedna jedina – Vujke jedan jedini30.04.2014. 10:10

Autor: NS DUNAV(7)
T

og jutra, moj deda Đura je ustao ranije nego obično. Polako je oblačio svečano "ruvo", opeglane štofane čakšire, belu košulju sa mirisom dunja, stavio šešir na glavu, a "reklu" prebacio preko ramena. Još jedan pogled u ogledalo, tek onako da se vidi da li je sve na svom mestu. "Opravio" se po meri, a kako i ne bi kad je kren'o na dalek put da upozna sestru njegovog druga s kojim je zajedno "narukov'o". Bilo je to leta Gospodnjeg 1919.-te, kad je dao zakletvu svom kralju i ostao mu veran do groba.

Izađe na gonk onako uglađen, pozdravi se s materom, a baba mu je samo mahnuo uprežući konje, jer njiva nije mogla da čeka. Krenuo je iz svog ČURUGA ne pomišljajući da će se u njega vraćati samo kao gost. Mahnuo je "Rođinoj" vetrenjači ili ona njemu, nije ni bitno. Pogledao je na tri najlepša tornja srpskog pravoslavlja. Svojom gordošću parala su šajkaško nebo - 4775 kilograma teško zvono je mirovalo, a u njegovim grudima mira nije bilo. Krenuo je za BEGEČ. Ni slutio nije da će Mrtvu Tisu zameniti begečkom Jamom, niti Spasovdan za Svetog Luku, da će umesto mirisa čuruških lipa, udisati miris Dunava, tu čudnu mešavinu smole njegovih čamaca i procvalog voća s Fruške Gore, dok ga prolećni lahor raznosi po pitomoj Bačkoj ravnici.

Begeč je bio daleko manji od Čuruga, ali prašina po šorovima se jednako dizala kad projure konji ili kad deca povijaju krpenjaču, dok ih mame i bake, teraju do "očina" što im ometaju razgovor podižući larmu kod svakog datog gola, a Begečani su igrali fudbal i ne samo igrali, nego su znali da igraju i te kako su znali, bolje nego iko i s ove i s one strane Dunava. Moj deda Đura nije u to doba znao puno o toj novoj "sigri", ali da okiti tamburaše, e to je i te kako dobro znao. Kerio se s njegovim drugarom, tamburama su žice pucale, špricer je klizio niz grlo, a čaše su se razbijale, baš onda kad treba i onako kako treba, pod astal, jer bećari kad lumpuju – lumpuju dostojansveno za svoje zadovoljstvo, a ne da poplaše kafanu.

Svidi se Đuri Begeč, ali ne i drugarova sestra, al' zato njena komšinica Milanka, i te kako. Zacop'o se mlađani Đura i oči s Milanke ne skida. Srce udara k'o čuruško zvono, a u glavi ni da stotine kolibrija trepere majušnim krilima, da l' od zvuka tambura, dal' od maligana, al' ce ipak biti da je od Milankinog cvrkutovog glasa. Zaprosi je Đura, "uda" se u kuću časne familije Šukić, pored Svetog Nikole na zid postavi i naseg Svetog Georgija i postade domaćin u selu Begeču, a u ulici BUNARSKOJ!

Kuća Boškovih je bila nesto niže od naše, s leve strane prema Dunavu. Ne velika, ali čista k'o apoteka i domaćinska. Izrodilo se četvoro dece, dve ćerke i dva sina, stariji Aca i mlađi Vujadin. Moj otac Steva je bio vršnjak Vujadinov, mesec dana stariji. O'ma se videlo da ce od Vujadina biti nešto. Dok su jurili guske po Bunarskoj, k'o da je drukčije trčao od drugih, a tek kad se lopta jurila, e o tome ne treba ni divaniti. Begečani su imali svoje priče, terali su uz očin k'o "begečka Nana", bili pametni k'o "laćarska guska", uvek "mi smo ljudi Begečani" ma gde da se nalazili, a fudbal su voleli, za Vojvodinu navijali, a kako i ne bi kad su za našu Vošu mnogi igrali i njenoj Visosti legende podarili: Vujadin Boškov, Radomir Krstić, Lazar Vasić…

U mojoj lozi je bilo paora, trgovaca, šnajdera, mašinovođa, advokata, radnika, kockara, frizera, sudija, a Boga mi i republički javni tužilac je iz te loze, ali kad jednom udahneš miris prolećne, tek zaorane, oranice i kad prstima zdrobiš grumen te blagodatne zemlje, taj gen paorski te prožme i nosiš ga celog svog života, ma šta god da si i gde god da si. Voliš ono što jesi, voliš tu vojvođansku ravnicu, znojem natopljenu i žuljevitim rukama uređenu, voliš grad NOVI SAD plavim Dunavom umivenim i zlatnim klasjem ušuškanim, voliš Karađorđe crveno-belom bojom okićenim i tu našu prvu ljubav, našu Staru Damu, našu VOJVODINU, jednu jedinu i veličanstvenu. Kakvu je samo svitu naša Dama imala: kralja Vujadina, princa Tozu, vitezove Rajkova, Krstica Radomira i Dobrosava, te časne vojvode naše šampionske Vojvodine: vojvodu Iliju, Silvestera, vojvodu od Mačve Dobrivoja, vojvodu Žareta, Vasu, Rajka...Pa počasna garda od Ratka Svilara do Slavka Ličinara i tako redom.


"VOJVODINA JE NA JEDNOJ STRANI, A SVI OSTALI NA DRUGOJ. TAKO JE BILO I TAKO ĆE ZAUVEK OSTATI. SVE KLUBOVE U KOJIMA SAM BIO IGRAČ ILI TRENER DOŽIVLJAVAM KAO SVOJE, KAO DA SU DEO MENE. MEĐUTIM, ČAST SVAKOME, ALI SAMO JE VOJVODINA - JEDNA JEDINA!"

V. BOŠ
KOV

Press
Turska ipak najbolja opcija, Stanisavljević u Asterasu

U svetlu aktuelnih geopolitičkih zbivanja, a posebno posle obaranja ruskog vojnog aviona od strane turske armije, bilo je neizvesno gde će fudbaleri Vojvodine odraditi zimske pripreme. Već godinama unazad Novosađani su kraj januara i početak februara provodili na obalama...

Intervju
Enver Alivodić

Agresivnost i hitrina jesu ono po čemu sam prepoznatljiv, ali istovremeno voleo bih da sam mirniji u završnici!

Lista strelaca
Radulović6
Vukanović6
Zukić6
Milosavljević4
Zady Sery3
Čumić2
Bolingi2
Ivanović2
Índio2
Vukić1

Igrač sezone
Vukanović21
Radulović20
Milosavljević15
Zukić14
Zady Sery14
Índio14
Čumić12
Carević8
Rosić8
Rosić6

Sećanja
Sima MilovanovVečiti kapiten
Sima Milovanov

Mada najmlađi po stažu u ekipi, preuzeo je žutu traku od Avramovića zbog standardne forme i odgovornog mesta u timu. Njegov desetogodišnji staž u ulozi kapitena jedan je od najdužih...