Prijateljska utakmica između Breše i Vojvodine u italijanskom mestu Orcinuovi pokazala nam je da je fudbal daleko od najvažnije sporedne stvari na svetu, nekoliko mesta ispred njega su, što je već bilo poznato, biznis, transferi, šeme, ali i - pokazalo se - zastave.
Pa ipak, i u takvom okruženju, dogode se momenti zbog kojih vam je jasno da, kada bi se pitali isključivo fudbaleri, zbog kojih se fudbal gleda i voli, ovaj sport bi mogao sa razlogom da nosi i taj isforsirani epitet "najvažnije sporedne stvari na svetu".
Takav jedan momenat dogodio se posle prekinutog meča između Breše i Vojvodine. Fudbaleri Vojvodine izašli su iz svlačionice, sedeli pored klupskog autobusa i jeli sendviče. Čekao ih je put u Novi Sad, a boravak u Italiji i meč protiv Breše trebalo je da im posluži kao priprema i sticanje iskustva za evropske mečeve, koji ih čekaju u budućnosti.
Među fudbalerima Breše je svakako najveća zvezda "neposlušni" Mario Baloteli, ali jedan od igrača koji je svojom karijerom zavredio poštovanje fudbalskog sveta jeste Alesandro Matri. U svom fudbalskom CV-ju, Matri može da upiše nastupe za Milan, Juventus, Lacio, Fiorentinu, Đenovu, Kaljari... Tu su i tri puta osvojene Serije A, Kup i dva Superkupa.
Kada je Matri krenuo do svog automobila, za njim je krenulo i nekoliko mlađih prvotimaca Vojvodine. Već profesionalci, razmenili su nekoliko reči sa iskusnijim kolegom, Matri se našalio, a "Vošina deca" su razvukla osmeh preko lica. I to je, možda, osim toga što su nekoliko minuta delili teren sa Balotelijem i timom koji se takmiči u jednoj od najjačih evropskih liga, jedan od retkih pozitivnih trenutaka na ovoj neuspešnoj ekspediciji.
Sve ostalo je bilo nerealno za prijateljski meč, koji se, između ostalog, igrao i u znak podrške Siniši Mihajloviću. Revolt Lalatovića zbog čudnog suđenja na startu meča i, po svemu sudeći, neopravdanog crvenog kartona, koji nije želeo da njegov tim posluži samo za razigravanje italijanskom klubu, još se i može razumeti, ali su slike povlačenja igrača sa terena jednostavno tužne. Dodajte tome i skandiranje domaćih navijača "Cigani, Cigani", onda je sasvim jasno da su prijateljski meč mogli da odigraju jedino sami fudbaleri "na goliće" bez prisustva sudije, stručnih štabova, publike i navijača.
A onda su na red došle i zastave... Više od pet minuta mahala je grupa momaka zastavom Albanije iza ograde terena, pre nego što su navijači novosadskog kluba upali na teren i krenuli ka njima. Mogli su organizatori da mladiće sa zastavom Albanije upozore, pomere, ali to nije učinjeno. Možda negde u svetu ljudi misle kako zastava susedne države ne može da isprovocira nekoga?
Očekivano, navijači su uleteli i izdešavalo se sve što se veoma brzo proširilo na društvenim mrežama, portalima, "njuzfidovima" i jahanje na nacionalizmu je moglo da počne. Domaći mediji su, svetonazorski, pronašli puno razumevanje za ultras kulturu i govorilo se o "albanskoj provokaciji". I, naravno, momci koji su mahali albanskom zastavom, to su činili sa namerom da nekoga isprovociraju, ali nam je tužna stvarnost kada deo ljudi provocira komad tkanine. A zašto je to tako, najbolje bi bilo pitati političare koji, verovatno, jedini trljaju ruke od ovih "sportskih rivalstava" nacija. Na kraju je ispalo da se srpstvo i Kosmet brane u Orcinuoviju, 880 kilometara vazdušne linije od Pećke patrijaršije. I sve je, zaključak je, bilo opravdano.
Posmatrajući širu sliku, ovakav performans "provokatora" i "branitelja" deluje i komično. Samo dva dana pre utakmice u Italiji, u Novom Sadu, u salonima Petrovaradinske tvrđave, bila je postavljena albanska zastava, uz srpsku i makedonsku. Predsednik države Aleksandar Vučić je veče pre sastanka na tvrđavi, prošetao Novim Sadom i "opalio selfi" sa premijerom Severne Makedonije Zoranom Zaevim i premijerom Albanije Edijem Ramom. Niko nije mahao zastavama, niko nikoga nije vređao, provocirao, a razgovaralo se o biznisu. Po svemu sudeći, sve je okej kada zastave miruju "u svoja četiri zida", ali kada se maše njima, to je već ozbiljan problem.
Na političkom terenu sve je bilo mirnodopski pod lupom onih koji zaista odlučuju, a na fudbalskom prenelo se ono političko, a svodi se na dva stiha Ede Majke: "Istok, zapada, sever, jug, večno će se vraćat' dug/ Opravdavat' samo svoje, zato opravdano svi se boje".
A oni koji su došli zbog fudbala, otišli su kući zbog budalaštine. Šteta što najveći broj ljudi na stadionu u Orcinuoviju nije znao za Dr Popa, jer bi se verovatno pozvali na njega pa rekli da su, "znači, džaba sedeli ovde, realno govoreći".
I dalje se lopta kotrlja po nekim blatnjavim terenima, postižu se dobri golovi, a daleko od očiju javnosti neki dobri dilovi - za pojedince. Ipak, kez "Vošinih klinaca" koji su se uslikali sa Matrijem, sreća što su delili teren sa Balotelijem, radost zato što su postigli gol protiv tima iz Serije A, a možda bi postigli još koji da se igralo do kraja, jesu neki momenti koji romantičare i dalje uveravaju da je igra lepa i da vredi pratiti. Na pravila van terena, ionako, izgleda da niko ne želi da utiče.
Autor: Zoran Strika -
strika@021.rs