Saglasan sam u potpunosti sa svime izrečenim. Monografije koje su izdavane povodom ranijih proslava odlična su matrica za knjigu: trebalo bi samo starim sadržajima pridodati dešavanja u vremenu od poslednje knjige, a bilo ih je zaista vrednih pažnje. Film je kao ideja, ali i kao dužnost, u jednakoj meri neophodan u paketu sa knjigom, ali čak i mnogo odgovorniji, jer je video sadržaj u ovom trenutku najrasprostaranjeniji i najlakši za širenje u celokupnoj navijačkoj i inoj zainteresovanoj populaciji. Nadam se da ćemo ka realizaciji oba projeta krenuti i sve zgotoviti na vreme, da naredne godine 6. III bude zaista praznik nad praznicima, bez obzira na potencijalno osvojeni trofej u medjuvremenu (u meni, kao i vama svima pretpostavljam, s proleća je opet proradio onaj slaninarsko-delbojtroterovski osećaj ,,This time next year we'll be the cup winners...'')
Apropo priča o grbu, ja sam ovde ranije već kačio neki svoj nevešti timeline naših grbova (ne znam na kojoj temi i kada), i takođe sam već ranije davao neke predloge, ali da obnovimo i utvrdimo gradivo i ovde i sada, u malo literarizovanijoj verziji:
Amblemi FK Vojvodina kroz istoriju:
U trenutku neumitnog približavanja proslave istinske stogodišnjice našeg kluba, u trenutku kada se sve vojvodinaško podseća starih, raduje sadašnjim i jednakim žarom priželjkuje sve buduće uspehe, pogled na našu bogatu prošlost otkriva jedinstven vizualni identitet na koji možemo biti ponosni.
Amblem, grb kluba, štit koji u svaku devedesetominutnu bitku na grudima iznose momci koji crven-beli dres, kroz prethodnih vek postojanja Stare Dame, izgledao je hronološki ovako:
Grb sa prve značke kluba (izrađene u vreme Veikog rata, 1916, u Pragu), i sa memoranduma kluba iz međuratnog perioda bio je i prvi, nakon, opet po ugledu na Slaviju, same zvezde u službi amblema, u celosti na dres zašiven.
Do okupacije Kraljevine Jugoslavije, sa njime je Voša prošla put od štrikeraja uTemerinskoj 12, preko praške studentske imigracije, Kovilja i polako, tadašnjom Šargarepinom ulicom (današnja Bele Njive) ili Jug Bogdanovom opet do Temerinske ulice, zaobilazeći plac Dunđerskih, i stigla na prvo igralište na kraju ulice Filipa Višnjića, te na kraj Šumadijske ulice, zatim pored Jodne banje, a potom i na sam 1924. novopodignuti stadion Karađorđe, na kome je stvorila prvi pravi milionski tim i dočekala, nikad jača i u sebe sigurnija, i prokleti 6.april 1941. Taj grb do kraja svojih života pominjali su i prizivali stari vojvodinaši: moj pradeda je simboliku jasno vidljive, opet maskirane srpske trobojke u doba najstrožih zabrana slovenskih društava u Austrougarskoj isticao, sa smeškom, kao opasnu niakd primećenu huncutariju i revolt svoje generacije.
Nakon rata, promoćurni i za sve pitani proletersko-partijski kadar klubu je nadenuo ime Sloga (Bogu hvala, sramote i imena kojekavog FK Kombajna ili NK Šrafcigera nas je naš Kosta Hadži spasao poslednjim atomima svog i sveopšteg zdravorazumskog uticaja u tom nedobu). U tadašnjem periodu kubikaštva i socrealizma, predratni na teškom papiru jasno odštampani memorandum za pisanu komunikaciju našeg kluba sa vaskolikim fudbalskim svetom, otišao je, zajedno sa geografskim širinama i dužinama starih zemljopisa i starovremenskim gospodskim i u lepom, a opet zvaničnom maniru ispisanim stavovima kluba, u špajz novoga i od estetike operisanog vremena i na tacnu gladne istorije. Sami dresovi toga vremena, tipski, crveni, obezamblemljeni, nisu sačuvali nikakv grb kao potvrdu i utemeljenje tog, nasreću, kombajnom idelogije pokošenog i svelog (ne)Složnog bastarda imena-pelcera, ali je, pravde radi, za istoriju i ovaj grb sačuvan kao grb naše Voše u tome periodu:
Dokaz ovoj mojoj tvrdnji je činjenica da je ovaj grb po automatizmu preuzela Sloga iz Doboja, i sama po partijskoj direktivi (kao i sve Sloge, Proleteri, Dinama, Bratstva i Jedinstva) osnovana 1946, i da ga je koristila sve do građanskog rata u SFRJ, a činjenica da je on samo varijacija starog grba Vojvodine već je golim okom jasna. Latinica na njemu, kao novo bratskojedinstvno pismo, zamenila je predratnu ćirilicu, koja se vratila povratkom imena Vojvodina, kada je urađen i redizajn grba, na kome je naša idealistička dunkel-plava zvezda zamenjena njihovom crvenom, ideološkom:
U upotrebi ovoga grba, sa kojim je 1966. i u latiničnoj prestoničkoj štampi, proslavljen i prvi pehar šampiona države,
pojavljivale su se i varijacije na temu, na kojima je, u pohodu na Evropu, korišteno i latinično pismo:
,
Naredna, sužena verzija ovoga grba korištena je, paraleno sa širokim štitom, već od šeszdesetih
,
a intenzivnije u štampi i u propagandne svrhe tokom sedamdesetih i osamdesetih godina:
Pojavljvao se i, na kapitenskim zastavicama koje je sredinom sedamdesetih nosila generacija koja je, činilo se tada, od svih u istoriji bila od strane moćnika najpokradenija u domaćem, ni tada regularnom prvenstvu, i čisto trouglasti, na dresovima i u drugoj primeni nezabeležen ,,špicasti'' grb Vojvodine:
A na ulaznicama i pretplatnim kartama fudbalskog kluba Vojvodina, neko od istorije svesnih a štamparskom zanatu vičnih slanianara diverzijom je uspeo da ubaci umesto sveprisutne i svima obavezne crvene zvezde belu:
i ta diverzija je tako dobro izvedena, da se čak i na stadionu izvesnog ideološkoj petokraki jednoimenog beogradskog kluba, u mečevima sa novosadskim prvoligašem, na ulaznicama štampala i cenzuri promicala bećarska neobojena zvezda, namigujući svojom prazninom plavoj zvezdi sa početka ove priče:
Nakon što je sa crvenom zvedzdom na grbu proslavljena druga šampionska titula našeg voljenog tima,
,
naredna promena dizajna grba, bilo je vraćanje plave zvezde na njeno mesto, početkom devedesetih. U ta nedoba, na dresovima generacije koju su sankcije i nemoć pokrajinskih političara sprečile da u grad donese bar jedan od više na terenu zasluženih trofeja, grb je izgledao ovako:
,
Vremenom, na dresovima klase protiv koje je bila nemoćna Bastija, i protiv koje se provukao Verder, amblem je bio stilizovan u ovakav oblik:
Dvehiljadite su donele vojvodinašima početni egzistencijalni strah, i naknadnu sreću i izneverene nade, gde smo strepili za momke koji su na terenu od raznih nastraja branili ovu verzije našeg časnog grba:
Naposletku, u više kup finala smo bili pokradeni, ali i Rapid iz K&K prestonice ispratili smo letos sa Karađorđa slavivši pobedu momaka koji su te večeri, jednako časno, i gospodski, ali kada treba i mangupski, u nebo i legendu vinuli i ovakav amblem:
.
Na kraju, moja rekapitulacija mi daje, možda neosnovano, ali svakako zaključno pravo da kažem, u ime svih mojih bistrookih sadrugova sa tribina novosadskog Karađorđa:
Kako se svakim danom bližimo jubileju sve brže, mi, navijači Vojvodine, svome klubu predlažemo da zlatni jubilej našeg postojanja proslavimo setivši se mnogih časnih bitaka u kojima smo proneli preko svetskih zelenih travnjaka naše tri boje. Želimo da nove pobede slavimo i sanjamo gledajući na dresovima sašiven štit sa naše dve polovine srca, crvenom i belom, ali i sa našom plavom zvezdom, zvezdom naših Koste Hadžija, braće i oca Šijakova i Jovana Ljubojevića, zvezdom koju je, ne znajući da baš njoj peva, opevao u svom pesništvu i veliki, uvek Staroj Dami verni vojvodinaš, pesnik i boem naše ravnice, Mika Antić, čiju tajnu za kraj ovog teksta svima javno otkrivamo:
Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora,
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava,
zvezda prava.
Čak i ako ne verujes,
probaj toga da se setiš.
Kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je čuješ,
da odletiš,
da je stigneš i uhvatiš i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi:
ako nije sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja,
mora dalje da se luta,
trista puta,
petsto puta,
mora druga da se nadje… treća… peta…
mora u snu da se zađe na kraj sveta
i još dalje iza kraja – do beskraja.
Mora biti takve zvezde.
Što se čudis?
Pazi samo da je negde ne ispustiš dok se budiš.
Pazi samo da se negde ne izgubi,
ne povredi.
Takva zvezda u životu mnogo znači, mnogo vredi.
Ja ti necu reći šta je ova zvezda plava,
zvezda sjajna.
Kad je nadjes – sam ćes znati.
Sad je tajna.