JEDNA JEDINA
Posted: Sun Feb 16, 2020 9:35 pm
KOŽA
Da se ne lažemo, ubedjen sam da je svako od nas poželeo da makar jednom obuče crveno-beli dres, da na grudima ponese voljeni grb koji smo nebrojeno puta crtali po koricama svezaka, po onom SNB platnu torbi za ABH maske koje smo listom pretvarali u školske, ili po usputnim fasadama kuća. Snovi su se činili dostupni, tu na dohvat ruke, kao da su zavisili od inteziteta želje kojom su bili nošeni.A mi, deca sa ovog novosadskog asfalta nismo prestajali da sanjamo. Sanjao sam nepobedivi sastav Svilar-Vujkov-Mokuš-Trifunović-Rutonjski-Jurčić-Nikezić-Ivezić-JA-Pavković-Ličinar sa sve legendom, magom Tozom Veselinovićem na čelu. Zaspao bih već posle 1:0 za nas bez obzira protiv koga bi igrali. Još u polusnu sam krajičkom oka pratio reakciju jednog Vučekovića kog sam ostavio na klupi jer mi je bilo žao što sam ga izbacio iz prve postave. Gol, kao i sve prethodne sam dao ja, GARDISTA i prepun stadion je uzvikivao moje ime po slogovima pretvoreno u navijačku pesmu.Onaj ko je i u ovim godinama sačuvao tog Petra Pana u sebi lako će izaći na kraj sa nametnutim pitanjima. Eto, ja još uvek sanjam.
Zato, ovo je priča o svim onim dečacima koji nikada nisu istrčali na travu u Dimitrija Tucovića, a zaslužili su to. Duboko sam u to ubedjen.
Tih godina u naš grad su svraćali cirkusi, ali oni baš pravi. Nisu nas zaobilazili belosvetski žongleri, gutači vatre, artisti na žici, trapavi klovnovi, cirkuska menažerija…Voleo sam ih, a obzirom da su se već narednog proleća vraćali, imam utisak da je ljubav bila obostrana. Još uvek nisam siguran da li su odlaskom ostavljali prazninu ili su nas činili večitom decom za sva vremena. Tako su jednog julskog jutra napustili grad ostavljajući trag ugažene trave na mestu gde je još dan ranije bila cirkuska šatra. Mahnitom brzinom sam se sjurio do praznog placa kraj stadiona. Mislio sam da se svet srušio kada sam zaključio da su otišli. Godinama kasnije sam shvatio da je to bilo prelomno leto mog detinjstva. Cirkuzanti su otišli a ja sam to leto počeo da se iskreno divim nekim drugim artistima koji su mi ceo život bili na dohvat ruke.
Ima jedno mesto u gradu koje kao da prkosi, kao da čuva ispričane priče i čeka na one koje to još nisu. Plašim se da će se još dugo načekati. Uvela lepotica, nije više ni nalik onoj destinaciji naših očekivanja. Porta kao porta? E neće ići, ovo je bila PORTA. U neposrednoj blizini Nikolajevskog svetog hrama, iza trgovačke škole i ”Starog zdanja”, blistala je naša Porta. Iscrtan teren kao i mnogi drugi, možda i nešto neravnijeg asfalta od potrebnog, par stepenika iza gola koji su činili tribine, metalni golovi za mali fudbal…Ali, nije to bila porta! Porta su bili svi oni dečaci koji su upijali poteze sa loptom tada već zrelih ljudi, svi oni beskonačni sati čto smo provodili na njenom betonskom pravougaoniku. Generacijski razudjeni a strašću prema fudbalu
objedinjeni, provodili smo dane još od prekambrijuma i Hercinske orogeneze u našoj Porti. Rasli su nam brkovi brzinom letnjeg povetarca i nismo ni primećivali kako iz dana u dan sa loptom znamo sve više i više. Biću iskren, na vreme sam shvatio da sam nejak za te novosadske harlemovce malog fudbala, virtouze sa loptom. Povukao sam se u navijačku sekciju, logističku prateću jedinicu, u redove obožavalaca. Moje prebrzo izrasle noge su bile suviše trapave da bih bio jedan od njih. Ali bio sam tu blizu, pored njih, pored aut linije. I nije mi pravilo problem što bih skresanih krila znao da nikada neću ući na teren da zaigram sa mojim vršnjacima jer su bili nemerljivo bolji od mene. Da ne bude zabune, znao sam ja dosta ali su oni znali mnogo. Tada sam otišao na basket i dugo ga sa uspehom igrao, ali to nisu kapi za ovaj krvotok. Nju će možda ispričati neka druga priča. Nikako da počnem od nekog razumnog početka, stalno upadam u sopstvene šlagvorte, stalno mi se koketno ponudi digresija. Biće da imam puno toga da vam kažem, kanda se dugo nismo videli. Ali evo, da pokušam ovako; u to naše vreme kada su po Novom Sadu još cvetali bagremovi, i kada su se na Šodrošu mogle naseći palacke a bilo je kažu po knjigama kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih prošlog veka, lopta je često bila jedina igračka. Tada su svetskim travnjacima harali Krojf, Krol, Neskens, Rep, Han, Vili i Rene Van der Kerkof, Finjol, Ardiljes, Pasarela, Kempes, Ajala, Gati, Tomaševski, Dejna, Šarmah, Gorgon, Mazurkijevič, Lato, Majer, Henes, Bekenbauer, Gerd Miler, Overat, Brajtner, Necer,Berti Fogts, Bonof, Leao, Ze Roberto, Rivelinjo, Ze Maria, Paulo Lima, Žairzinjo, Zof, Kapelo, Kauzio, Altobeli, Antonjoni, Kinalja, Bergomi, Iribar, Santiljana, Kamačo, Alonso, Asensi,Ruben Kano, Best, Šparvaser, Zamer, Kurcilava, Džordan, Vili Bremner, Helstrem, Edstrem,Tresor,Rošeto,Simonsen, Linen, Kigen,Klemens, Šilton, Glen Hodl, Rednap, Tošak, Jorat, Fazekaš, Blohin, Ivo Viktor, Pivarnik, Panjenka, Ružička, Nehoda, Masni, Dudu Djordjesku, Jordanesku, Papajovanu…krajem tih sedamdesetih, a potom Rosi, Barezi, Tardeli, Širea, Betega, Konti, Tafarel, Sokrates, Falkao, Ziko, Rezenbring, Peters, Maradona, Valdano, Buručaga, Lopez Ufarte, Huanito, Salinas, Bats, Bosis, Platini, Lakomb, Tigana, Žires, Šumaher, Manfred Kalc, Rumenige, Šuster, Štilike, Alofs, Breme, Brigel, Šifo, Verkauteren, Dasajev, Bonjek,Raš,Dalgliš…početkom tih osamdesetih. Sada znate u koje vreme je jedan dečak u Novom Sadu zaustavljao dah svima onima koji su imali priliku da zastanu, ostanu prikovani uz aut liniju tog betonskog pravougaonika u našoj Porti. Znao je sve sa loptom, baš sve. Mislim da je lopta spavala sa njim a ne on sa njom. On je večito bio budan, večito spreman na dribling, potez, na bravuru na petobanku. Zanat je kupovao u toj istoj našoj Porti od starijih majstora kojima je uzor bio Euzebio, Pele, Didi, Vava, Garinča, Bobi Mur i Bobi Čarlton, Macola, Di Stefano, Puškaš, Njilaši, Kočiš…U Porti su katedru držali Dr. Mića Fratucan, Manča, Juga, Škara…Mi, klinci bi se načičkali oko terena, posedali u turski sed i upijali svaki potez.A onda je jednog dana ustao on, Miodrag Mile Petrika ! Ponosno oko sebe je okupio generaciju dečaka sa fantastičnim osećajem za loptu i mudima do zemlje. Dečaci novosadskog, podbarskog asfalta. Bio je rodjen za lidera, sa loptom je pomerao ravan ekliptike. Mi, njegovi vršnjaci ponosni na njega smo ga zvali Pele, oni pomenuti stariji Koža. Mile je bio sitan i suvonjav, sav od napregnutih struna, brz kao munja, sa driblingom kao postulat neke teoreme.
Nikada nije stajao, golovima se radovao mnogo pre nego što bi lopta ušla u gol jer je samo on znao šta je zamislio. Gotovo nikada nije grešio, bio je superioran. Kao nekom misijom vodjen, oko sebe je okupio tim dečaka koji su iole mogli da ga prate. Bio je to strašan tim, nepobediv tim- Željac, Ćiba, Džoni, Bućkalo, Skala, Dule Dragin, Ćelija i on, maestro Koža/Pele/Mile!!! Izvinite, ali to nije bio fudbal što su oni igrali- bila je to privilegija za sve one koji su imali tu priliku da ih posmatraju. Tutnjali su I harali svim mogućim turnirima kao kaznena ekspedicija. Moji drugari iz kraja, oni isti dečaci koji su skupljali sličice fudbalera i krali prve ringlove iz komšijskih bašti. Na uglu Pašićeve je do skoro bila prodavnica ”Tigar”, tu se bar jednom dnevno kupovala legendarna lopta gumenjara popularno zvana “Tigrica”, patike su bile već statusni simbol. Gotovo listom smo nosili bele “šangajke”, “startAsice”, “tajgerice”, dok bi “univerzalke” na noge obuvali samo vedete. A oni su svi nosili te univerzalke, preskupe adidaske. Kažem preskupe ponajviše zbog toga što bi za leto znali da izderemo i po tri para. Za mene cirkuske šatre više nisu morale da se šire u Novom Sadu, ja sam imao moju Portu, a ona je imala dečake koji su svi odreda mogli da stanu u onaj strip što smo sa ushićenjem čitali u Stripoteci o Nipper Lawrenceu koga ga je crtač autor smestio u ni manje ni više nego u jednu Barselonu. Ekipa je ponela ime “Porta”, mahom su svi igrali za podmladak novosadske Slavije, mada su maštali o dresu Vojvodine i o velikoj sceni. Jedini koji je imao priliku da oseti toplinu crveno-belog dresa je bio Dule Dragin.
Mile je sa bratom Djukom i sestrom Zoricom bio redovan na svakoj utakmici Vojvodine. Mahali smo našim zastavama i postajali ljudi. Zorica je secam se, bila lepa kao andjeo. Redovno bi posle sudijinog podbacivanja novčića ulazila u teren sa velikim buketom cveća u rukama. Prilazila bi našem kapitenu, Ratku Svilaru. Poljubila bi ga i odlazila onako zanosna na tribine ostavljajući Ratka sa onim buketom u rukama zbunjenog. Mi smo pisali pluseve, mi smo tada bili prethodnica Firme. Mile je sanjao crveno – beli dres, pa kako sam onda mogao da ja sanjam isto? Lakše bi mi bilo da na klupi ostavim Vučekovića nego mog drugara iz kraja koji je izmislio fudbal. Nikada nije izašao na travnjak stadiona u Dimitrija Tucovića a bio je naš Slaviša Žungul. Kada sam odrastao, po novinama sam nailazio na neke članke kako se svojevremeno tadašnji predsednik kluba Ljubo Španjol femkao oko angažovanja jednog dečaka u čijim venama je tekla crveno-bela krv. Kožura je plesao u Aik-u iz Bačke Topole, po travnjacima Grčke kod nas je uvek bio neshvaćen. Karijeru je nastavio onako kako je i počeo, igrajući mali fudbal. Bio je toliko superioran da je kao nezamenjiva karika izborio sa reprezentacijom Jugoslavije učešće na svetskom prvenstvu u Hong Kongu. Ni tamo nisu otišli, bilo je to kada nas je svet stavljao ad acta krajem devedesetih. Pele godinama na novosadskom Štrandu igra nožni tenis, eh igra. Ako vidite da se nekoliko stotina ljudi tiska oko prstom iscrtanog terena na vlažnom pesku, znajte da ste privilegiju steki i vi sami. Pele igra nožni tenis, eh igra – Pele pleše tango.
I još sanjam, četvrti sudija u 61. minutu diže tablu. Boga molim samo da Abubakara ne vadi iz igre jer ulazim JA sa brojem 47, kako bih mu u oči inače pogledao. Krajičkom oka vidim Kožu, sedi na klupi, strpljivo čeka da istrči na teren našeg stadiona.
Da se ne lažemo, ubedjen sam da je svako od nas poželeo da makar jednom obuče crveno-beli dres, da na grudima ponese voljeni grb koji smo nebrojeno puta crtali po koricama svezaka, po onom SNB platnu torbi za ABH maske koje smo listom pretvarali u školske, ili po usputnim fasadama kuća. Snovi su se činili dostupni, tu na dohvat ruke, kao da su zavisili od inteziteta želje kojom su bili nošeni.A mi, deca sa ovog novosadskog asfalta nismo prestajali da sanjamo. Sanjao sam nepobedivi sastav Svilar-Vujkov-Mokuš-Trifunović-Rutonjski-Jurčić-Nikezić-Ivezić-JA-Pavković-Ličinar sa sve legendom, magom Tozom Veselinovićem na čelu. Zaspao bih već posle 1:0 za nas bez obzira protiv koga bi igrali. Još u polusnu sam krajičkom oka pratio reakciju jednog Vučekovića kog sam ostavio na klupi jer mi je bilo žao što sam ga izbacio iz prve postave. Gol, kao i sve prethodne sam dao ja, GARDISTA i prepun stadion je uzvikivao moje ime po slogovima pretvoreno u navijačku pesmu.Onaj ko je i u ovim godinama sačuvao tog Petra Pana u sebi lako će izaći na kraj sa nametnutim pitanjima. Eto, ja još uvek sanjam.
Zato, ovo je priča o svim onim dečacima koji nikada nisu istrčali na travu u Dimitrija Tucovića, a zaslužili su to. Duboko sam u to ubedjen.
Tih godina u naš grad su svraćali cirkusi, ali oni baš pravi. Nisu nas zaobilazili belosvetski žongleri, gutači vatre, artisti na žici, trapavi klovnovi, cirkuska menažerija…Voleo sam ih, a obzirom da su se već narednog proleća vraćali, imam utisak da je ljubav bila obostrana. Još uvek nisam siguran da li su odlaskom ostavljali prazninu ili su nas činili večitom decom za sva vremena. Tako su jednog julskog jutra napustili grad ostavljajući trag ugažene trave na mestu gde je još dan ranije bila cirkuska šatra. Mahnitom brzinom sam se sjurio do praznog placa kraj stadiona. Mislio sam da se svet srušio kada sam zaključio da su otišli. Godinama kasnije sam shvatio da je to bilo prelomno leto mog detinjstva. Cirkuzanti su otišli a ja sam to leto počeo da se iskreno divim nekim drugim artistima koji su mi ceo život bili na dohvat ruke.
Ima jedno mesto u gradu koje kao da prkosi, kao da čuva ispričane priče i čeka na one koje to još nisu. Plašim se da će se još dugo načekati. Uvela lepotica, nije više ni nalik onoj destinaciji naših očekivanja. Porta kao porta? E neće ići, ovo je bila PORTA. U neposrednoj blizini Nikolajevskog svetog hrama, iza trgovačke škole i ”Starog zdanja”, blistala je naša Porta. Iscrtan teren kao i mnogi drugi, možda i nešto neravnijeg asfalta od potrebnog, par stepenika iza gola koji su činili tribine, metalni golovi za mali fudbal…Ali, nije to bila porta! Porta su bili svi oni dečaci koji su upijali poteze sa loptom tada već zrelih ljudi, svi oni beskonačni sati čto smo provodili na njenom betonskom pravougaoniku. Generacijski razudjeni a strašću prema fudbalu
objedinjeni, provodili smo dane još od prekambrijuma i Hercinske orogeneze u našoj Porti. Rasli su nam brkovi brzinom letnjeg povetarca i nismo ni primećivali kako iz dana u dan sa loptom znamo sve više i više. Biću iskren, na vreme sam shvatio da sam nejak za te novosadske harlemovce malog fudbala, virtouze sa loptom. Povukao sam se u navijačku sekciju, logističku prateću jedinicu, u redove obožavalaca. Moje prebrzo izrasle noge su bile suviše trapave da bih bio jedan od njih. Ali bio sam tu blizu, pored njih, pored aut linije. I nije mi pravilo problem što bih skresanih krila znao da nikada neću ući na teren da zaigram sa mojim vršnjacima jer su bili nemerljivo bolji od mene. Da ne bude zabune, znao sam ja dosta ali su oni znali mnogo. Tada sam otišao na basket i dugo ga sa uspehom igrao, ali to nisu kapi za ovaj krvotok. Nju će možda ispričati neka druga priča. Nikako da počnem od nekog razumnog početka, stalno upadam u sopstvene šlagvorte, stalno mi se koketno ponudi digresija. Biće da imam puno toga da vam kažem, kanda se dugo nismo videli. Ali evo, da pokušam ovako; u to naše vreme kada su po Novom Sadu još cvetali bagremovi, i kada su se na Šodrošu mogle naseći palacke a bilo je kažu po knjigama kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih prošlog veka, lopta je često bila jedina igračka. Tada su svetskim travnjacima harali Krojf, Krol, Neskens, Rep, Han, Vili i Rene Van der Kerkof, Finjol, Ardiljes, Pasarela, Kempes, Ajala, Gati, Tomaševski, Dejna, Šarmah, Gorgon, Mazurkijevič, Lato, Majer, Henes, Bekenbauer, Gerd Miler, Overat, Brajtner, Necer,Berti Fogts, Bonof, Leao, Ze Roberto, Rivelinjo, Ze Maria, Paulo Lima, Žairzinjo, Zof, Kapelo, Kauzio, Altobeli, Antonjoni, Kinalja, Bergomi, Iribar, Santiljana, Kamačo, Alonso, Asensi,Ruben Kano, Best, Šparvaser, Zamer, Kurcilava, Džordan, Vili Bremner, Helstrem, Edstrem,Tresor,Rošeto,Simonsen, Linen, Kigen,Klemens, Šilton, Glen Hodl, Rednap, Tošak, Jorat, Fazekaš, Blohin, Ivo Viktor, Pivarnik, Panjenka, Ružička, Nehoda, Masni, Dudu Djordjesku, Jordanesku, Papajovanu…krajem tih sedamdesetih, a potom Rosi, Barezi, Tardeli, Širea, Betega, Konti, Tafarel, Sokrates, Falkao, Ziko, Rezenbring, Peters, Maradona, Valdano, Buručaga, Lopez Ufarte, Huanito, Salinas, Bats, Bosis, Platini, Lakomb, Tigana, Žires, Šumaher, Manfred Kalc, Rumenige, Šuster, Štilike, Alofs, Breme, Brigel, Šifo, Verkauteren, Dasajev, Bonjek,Raš,Dalgliš…početkom tih osamdesetih. Sada znate u koje vreme je jedan dečak u Novom Sadu zaustavljao dah svima onima koji su imali priliku da zastanu, ostanu prikovani uz aut liniju tog betonskog pravougaonika u našoj Porti. Znao je sve sa loptom, baš sve. Mislim da je lopta spavala sa njim a ne on sa njom. On je večito bio budan, večito spreman na dribling, potez, na bravuru na petobanku. Zanat je kupovao u toj istoj našoj Porti od starijih majstora kojima je uzor bio Euzebio, Pele, Didi, Vava, Garinča, Bobi Mur i Bobi Čarlton, Macola, Di Stefano, Puškaš, Njilaši, Kočiš…U Porti su katedru držali Dr. Mića Fratucan, Manča, Juga, Škara…Mi, klinci bi se načičkali oko terena, posedali u turski sed i upijali svaki potez.A onda je jednog dana ustao on, Miodrag Mile Petrika ! Ponosno oko sebe je okupio generaciju dečaka sa fantastičnim osećajem za loptu i mudima do zemlje. Dečaci novosadskog, podbarskog asfalta. Bio je rodjen za lidera, sa loptom je pomerao ravan ekliptike. Mi, njegovi vršnjaci ponosni na njega smo ga zvali Pele, oni pomenuti stariji Koža. Mile je bio sitan i suvonjav, sav od napregnutih struna, brz kao munja, sa driblingom kao postulat neke teoreme.
Nikada nije stajao, golovima se radovao mnogo pre nego što bi lopta ušla u gol jer je samo on znao šta je zamislio. Gotovo nikada nije grešio, bio je superioran. Kao nekom misijom vodjen, oko sebe je okupio tim dečaka koji su iole mogli da ga prate. Bio je to strašan tim, nepobediv tim- Željac, Ćiba, Džoni, Bućkalo, Skala, Dule Dragin, Ćelija i on, maestro Koža/Pele/Mile!!! Izvinite, ali to nije bio fudbal što su oni igrali- bila je to privilegija za sve one koji su imali tu priliku da ih posmatraju. Tutnjali su I harali svim mogućim turnirima kao kaznena ekspedicija. Moji drugari iz kraja, oni isti dečaci koji su skupljali sličice fudbalera i krali prve ringlove iz komšijskih bašti. Na uglu Pašićeve je do skoro bila prodavnica ”Tigar”, tu se bar jednom dnevno kupovala legendarna lopta gumenjara popularno zvana “Tigrica”, patike su bile već statusni simbol. Gotovo listom smo nosili bele “šangajke”, “startAsice”, “tajgerice”, dok bi “univerzalke” na noge obuvali samo vedete. A oni su svi nosili te univerzalke, preskupe adidaske. Kažem preskupe ponajviše zbog toga što bi za leto znali da izderemo i po tri para. Za mene cirkuske šatre više nisu morale da se šire u Novom Sadu, ja sam imao moju Portu, a ona je imala dečake koji su svi odreda mogli da stanu u onaj strip što smo sa ushićenjem čitali u Stripoteci o Nipper Lawrenceu koga ga je crtač autor smestio u ni manje ni više nego u jednu Barselonu. Ekipa je ponela ime “Porta”, mahom su svi igrali za podmladak novosadske Slavije, mada su maštali o dresu Vojvodine i o velikoj sceni. Jedini koji je imao priliku da oseti toplinu crveno-belog dresa je bio Dule Dragin.
Mile je sa bratom Djukom i sestrom Zoricom bio redovan na svakoj utakmici Vojvodine. Mahali smo našim zastavama i postajali ljudi. Zorica je secam se, bila lepa kao andjeo. Redovno bi posle sudijinog podbacivanja novčića ulazila u teren sa velikim buketom cveća u rukama. Prilazila bi našem kapitenu, Ratku Svilaru. Poljubila bi ga i odlazila onako zanosna na tribine ostavljajući Ratka sa onim buketom u rukama zbunjenog. Mi smo pisali pluseve, mi smo tada bili prethodnica Firme. Mile je sanjao crveno – beli dres, pa kako sam onda mogao da ja sanjam isto? Lakše bi mi bilo da na klupi ostavim Vučekovića nego mog drugara iz kraja koji je izmislio fudbal. Nikada nije izašao na travnjak stadiona u Dimitrija Tucovića a bio je naš Slaviša Žungul. Kada sam odrastao, po novinama sam nailazio na neke članke kako se svojevremeno tadašnji predsednik kluba Ljubo Španjol femkao oko angažovanja jednog dečaka u čijim venama je tekla crveno-bela krv. Kožura je plesao u Aik-u iz Bačke Topole, po travnjacima Grčke kod nas je uvek bio neshvaćen. Karijeru je nastavio onako kako je i počeo, igrajući mali fudbal. Bio je toliko superioran da je kao nezamenjiva karika izborio sa reprezentacijom Jugoslavije učešće na svetskom prvenstvu u Hong Kongu. Ni tamo nisu otišli, bilo je to kada nas je svet stavljao ad acta krajem devedesetih. Pele godinama na novosadskom Štrandu igra nožni tenis, eh igra. Ako vidite da se nekoliko stotina ljudi tiska oko prstom iscrtanog terena na vlažnom pesku, znajte da ste privilegiju steki i vi sami. Pele igra nožni tenis, eh igra – Pele pleše tango.
I još sanjam, četvrti sudija u 61. minutu diže tablu. Boga molim samo da Abubakara ne vadi iz igre jer ulazim JA sa brojem 47, kako bih mu u oči inače pogledao. Krajičkom oka vidim Kožu, sedi na klupi, strpljivo čeka da istrči na teren našeg stadiona.