I to je sasvim dovoljno da ne mogu da ga krivim za neke stvari, koliko god mrzeo tu cinjenicu. Niti se on sam doveo u Vojvodinu, niti se igrama i ponasanjem ogresio o klub, niti se sam prodao u zvezdu. Nije iz Betanije donesen na Liman u Vosinom dresu da bih mu zamerao za koga mu srce kuca.
Njegovo srce - njegova stvar. Za mene je ucinak na terenu dovoljan da ponovim to da je Sinisa Mihajlovic za mene clan sampionske generacije. Nista vise, nista manje. Sticajem okolnosti, igraci poput njega i Jokana su postali zvezde evropskog fudbala, u odnosu na recimo Vorkapica ili Marasa, pa im se neopravdano pridodaje veci znacaj.
Da li ce mi ikada biti u istoj galaksiji uopste sa jednim Vujketom ili Tozom? Nema teorije. Svakom prema zasluzi.
Srce bira to sto bira i kuca za koga kuca. Ako je njegovo kucalo tako za njih, kao mozda i Seletu, to ih ni na sekund nije sprecilo da se pobedi zvezda i da se osvoji titula.
Vise me vredja to kada nas neko uverava da njihovo srce kuca za Vojvodinu, a onda predju i igraju za njih.