Koji skenj! Tvoja ekipa da dva gola na gostovanju, a ti ne vidiš ni jedan... Razlog je već nekoliko puta gore naveden, a ja ću još samo dodati tačnu satnicu. Dakle, 210km, polazak tačno u podne, da bi na stadion ušli 2 minuta pre kraja prvog poluvremena tj. oko 17:15h. U prevodu, PET SATI I PETNAEST MINUTA ZA 210km PUTA!!! Srbija 21. vek...
Povratak (nakon stvarno odlične klope u Užicu) identičan, ali uz bonus u vidu rupe na izduvnom sistemu, prouzrokovanu prelaskom preko kamenčine na sredini puta usred planinčuge, a to je, opet, uticalo da se vozimo pod utiskom kao da nam je auspuh nabijen direktno u kabinu. Glavobolja, ali i nekontrolisani smeh (šta li naša kola ispuštaju u atmosferu?) su obeležili put ka našem Novom Sadu... Savet: nipošto ne mučiti sopstvena kola za gostovanja po tom delu Srbije!
45 minuta koje smo odgledali su me iznervirali, jer po ko zna koji put dokazujemo kako smo p.čke. Očigledno je da ovo ekipa nikada neće imati instinkt ubice, koji bi ranjenog protivnika dokrajčio, već ćemo se natrćiti i čekati iole sposobniji tim da nas naguzi. Sloboda ne igra ništa posebno i kao takva se JAKO otvorila u drugom delu igre, što bi svakoj ekipi predstavljao zicer, ali ne i nama. Verujem da je bar polovina tribine predosetila krajnji ishod meča.
I da, da ne zaboravim mog favorita- Mister naguzim se, lomim u desno i ne dam loptu nikome Brana Ilić. Da li je moguće da mi svake godine MORAMO da imamo bar jednog igrača kojeg moramo da trpimo. Dečko, ako nećeš nama, učini bar sebi uslugu i batali taj fudbal, dok još možeš da se posvetiš drugim stvarima u životu. Ti NE ZNAŠ da igraš ovu igru!!!