Pošto i mene trese euforija (posle duuugo vremena) povodom večerašnje tekme, 'ajde i ja da udarim ovde svoju priču.
Nisam od onih koji su od prvih dana života navijali za Stari Klub, iz proste činjenice da sam se u NS (Liman) doselio kad mi je bilo 7 godina, pred 1. razred OŠ. Kako sam rođen u varoši sa velikom kolonističkom zajednicom, isprva sam navijao za Budućnost iz Titograda.

Pratio sam svakog vikenda njihove rezultate u štampi i iskreno se radovao i (češće) nervirao zbog rezultata kluba. Dolazak u grad se poklapao sa periodom ogromne ekspanzije modernog navijačkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji. Mene su tribine od malih nogu puno više privlačile stadionu nego sama fudbalska igra, jer me tada puno više zanimala košarka kao sport, nego fudbal. Shodno tome, gutao sam "tifo" rubriku koja je izlazila u "Tempu", a posle i navijački časopis "Ćao tifo" koji je izrastao iz toga. Stanje koje sam zatekao u razredu u OŠŽZ nije bilo sjajno. Samo par pojedinaca su bili FCV, ostatak se delio na BG žgadiju. Mislim da je to tada bilo logično jer je FCV preživljavao svoje najgore trenutke u istoriji - drugoligašku sezonu i jedan opšti jad u klubu. Meni su oduvek blizanci bili odvratni i nisam mogao da navijam za njih, držao sam se Budućnosti i simpatisao Vojvodinu. Našao sam 2 kluba, da živim još jedan život ne bih bolje izabrao

. No, onda dolazi 1989. i revolucionarni preokret u mojoj neposrednoj okolini. Titula kojoj se apsolutno niko nije nadao. Oduvek je utisak da se taj događaj uopšte nije adekvatno materijalizovao što se tiče opšte podrške klubu u gradu, međutim, nije baš skroz tako. Moj čitav razred, bez izuzetaka, je potpuno poludeo za Starim Klubom. I to ne samo deklarativno, nego smo svi mi predivna dečica iz satanskog razreda krenuli na sve domaće tekme kluba, naravno na Mali Jug/Istok sa Red Firmom. Trip nam je bio da "odradimo" sve domaće tekme kluba - dakle, pravi dečji ultra duh, jer smo za gostovanja bili premladi. Zanimljivost vezana za ovo je bila kada je došlo vreme da se ide na onu veliku ekskurziju (7 ili 10 dana) kakve su se praktikovale u tom uzrastu. U pitanju je bio Rudnik ili Goč, ne mogu se više setiti, a nama je u tom periodu trebalo da gostuje Željo. Bolesna dečica su tada došla na ideju da odjebu ekskurziju koja je već bila bar do pola plaćena radi domaće tekme sa Željom

. Roditelji kada su saznali za to su dobili nervne slomove i upotrebili one sirovije pedagoške metode, te su se , iako su nas otpeljali na tu glupu ekskurziju, po prvi put suočili sa spoznajom da će preživeti pakao dok nas ne izguraju kroz pubertet...
Što se mene lično tiče, zanimljivo je da me otac nikad nije odveo na tekmu. S obzirom na atmosferu koja je tad vladala na stadionima Jugoslavije, gde su se vršile one najotvorenije pripreme za pretstojeći rat, matori je smatrao da to nije najbolje mesto za mene u formativnom uzrastu. Čak mi je i vrlo strogo branio vezivanje za stadion, a to je bila klasična odgojna greška, jer što mi je više branio ja sam bio odlučniji da se domognem tribine. Od džeparca se skrparilo za onaj prvi šal, pola beli - pola crveni, koji se prodavao u ondašnjem "Asu", i taj šal sam dugo, dugo krio u nekom šteku na stanu da ga matorci ne vide. U 4. ili 5. razredu mi se na stadionu desilo nešto što bi većinu normalne dece odvratilo od stadiona za sva vremena, ali je i to bilo džabe...Igrali smo protiv crnog vojnog BG kluba. Ja sam isterao Carrerin zeleni kombat koji mi je majka donela iz Trsta. Kombat je tada bio dragocenost koju je bilo teško nabaviti. Posle tekme su nas par klinaca startovali konji oko deceniju stariji od nas i to naši navijači, "slaninari". Meni su oteli kombat, dok je uvaženi forumaš West Ham uspeo da im se izmigolji dok su pokušavali da mu skinu patike. Mislim da nikad nisam pustio toliko ljutih muških suza kao taj dan. Nikad nisam saznao ko su bili ti bednici, i danas kad bih saznao ko su, osvetio bih im se na najraznovrsnije načine koje bi um mogao da smisli. Kasnije, kad je došlo naše vreme, upravo zbog ovoga nikad nisam dirao mlađe i slabije, niti sam dozvoljavao da to drugi čine u mom prisustvu. Cimati mlađe i slabije, koji su pri tom još i tvoji, je vrhunac govnarluka i jadnosti. To rade samo iskonske kukavice.
Sve u svemu, tokom godina je bilo još dosta razočarenja, ali sam se klubu i tribinama uvek vraćao. Zbog takvog iskustva sam davno shvatio da je u pitanju bolest (verovatno zavisnosti, ili možda čak i mazohizma) koju je teško objasniti nekom sa strane ko nije to iskusio, ko je "civil", da se tako izrazim.
Ovde ima puno višegodišnjih navijača i bilo bi lepo da bar neki odrade sličnu reminiscenciju. Apelovao bih na podbaru, ako mu nije indiskretno, da opiše svoju "epizodu" sa Čedom Marasom
